U srcu stolačkih Dubrava u Pješivcu, tri sestre Danijela, Daliborka, Ivona i majka Mara Džakula vode nepregledno imanje okićeno voćnjacima.
Proizvedu tone i tone breskvi, jagoda, a imaju sjajne uvjete da izgledaju atraktivno
Piše: Nermin Bise/Foto: Stanislava Borovac
Naše ponosne bh. dame su već stoljećima onaj fini, polirani stup porodice. Mnoge su već decenijama itekako zastupljene na estradnoj sceni, u svijetu filma, pozorišta, umjetnosti, modnog biznisa, kako to i pristaje ženskoj ljepoti. Mjesta za sposobne žene našlo se i u politici, medicini, raznim administrativnim i organizacionim poslovima. A u srcu Hercegovine, zemlji oštrih kontrasta i milion osebujnosti, imamo ni manje ni više nego uspješne – farmerice!
Na ogromnom imanju u srcu stolačkih Dubrava u Pješivcu, tri sestre Danijela, Daliborka, Ivona i majka Mara Džakula vode porodično poljoprivredno gazdinstvo. Potpuno atipično za naše prilike je da su u ovoj djelatnosti žene glavna pokretačka snaga.
Nastavile tamo gdje je otac stao
Početak ove storije vraća nas četrdesetak godina unazad, kada je Ivo Džakula, otac i muž glavnih protagonistica naše priče, pokrenuo gazdinstvo na svom imanju. Od ranog djetinjstva kćeri su s roditeljima radile i stekle radne navike visokog nivoa. I sve je išlo svojim normalnim tokom dok prije nekoliko godina Ivo nije preminuo.
Njegove supruga i kćeri našle su se na životnoj prekretnici i donijele ključnu odluku: nastaviti porodičnu tradiciju dugu 40 godina, sada bez muške glave u kući, potpuno same, ali uz veliku ljubav, emociju i toplinu. Nepregledno imanje okićeno voćnjacima nije zapušteno. Nije stalo. Voćke su nastavile beharati i rađati bogatim plodovima. Trešnje, breskve, jagode, nektarine, smokve, narovi. Veličanstven prizor za pogledati i doživjeti dio te atmosfere u bogatim voćnjacima.
– U svakoj priči počinjem od svoga tate. Čovjeka koji je imao viziju i skoro pa cijeli život posvetio ovome poslu. U sve što vidite ovdje uložio je mnogo truda, rada, ljubavi, a na kraju i novca. Onoga momenta kada nas je napustio javila se ogromna želja da nastavimo tamo gdje je on stao. Možda je to na neki način bio pokušaj da tata i dalje živi kroz nas. Teško smo podnijeli činjenicu da više nije s nama, pa nam je rad u voćnjaku bio kao svojevrsna terapija. Držala nas je neka misao da će negdje gore biti ponosan ako nastavimo njegovim stopama – govori za „Azru“ Danijela Džakula, koja je bila posebno vezana uz pokojnog oca.
Njen pokretač , motiv koji je vodi naprijed bio je on. Danijela kaže da im je otac osigurao sve u životu i da im nikada ništa nije nedostajalo. Učio ih je, ponosno dodaje, da se za sve treba izboriti radom. I već u periodu kada se stekla radna navika za sestre nije bilo opcije i odgovora da se nešto neće ili ne može.
– Čak ni kada je bio bolestan, borac u njemu nije odustao i rekao: ne mogu. Pa onda ni mi nismo imale pravo reći da ne možemo. Nastavile smo tamo gdje je on stao i njegov odgoj i primjer je učinio svoje. Znali smo da možemo i moramo. Njemu za ljubav. Posebna je veza između kćerki i oca. Mi kćerke na očeve gledamo kao da nose plašt Supermena.
Najteže je bilo prihvatiti činjenicu da nema više onoga koji nas čuva i štiti. Ogromna ljubav prema njemu nas je gurala naprijed. Iako je ovo težak fizički posao, pogotovo za žene, rijetko kada se javi umor. Nosi nas ta ljubav prema njemu i želja da bude ponosan. Da vidi da je iza sebe ostavio kćeri koje se bore kao lavovi, koje se bore onako kako se nijedan sin ne bi borio. Našem ocu za ljubav sve ovo radimo i ta ljubav je snaga i pokretač svega – kaže Danijela.
Iz plodova rada i ogromnog truda, metaforički rečeno, jednostavno proviruju ljubav, pozitivna energija, disciplina i rad. Sve su to uspjele postići u teškom i iscrpnom fizičkom poslu, što je svojevrsni raritet kada je riječ o ženama u obavljanju ovakvih poslova i to u ogromnom obimu obaveza koje imaju. Tu je mnogo prolivenog znoja, odricanja i žrtvovanja. Naša sagovornica kaže da je tajna u ljubavi koja pokreće sve, a disciplina i red dođu sami od sebe.
– Uigran smo tim i imamo sreću da sarađujemo s ljudima koji prepoznaju naš trud. Tu je i naša mama, neumorna žena koja nema diplomu agronoma, ali je znanjem i radom zaslužuje. I što je najvažnije, nemamo strah. Idemo sa novim zasadima i kulturama bez ikakvog straha, radimo dugo ovaj posao i sigurne smo u sebe. Kada se potkrade koja greška, mama zna reći da smo uvijek u prvom razredu. Ali, bitno je utvrditi i savladati gradivo – zaključuje Danijela.
Uz sve obaveze sestre Džakula stignu biti i žene, majke, što bi se reklo, kraljice. Živjeti u podneblju gdje je teško razbiti predrasude o ženama koje se uspješno nose s ovim poslovima i zadaćama poseban je izazov. Međutim, one se ne osvrću, naprotiv, istovremeno uspijevaju ostati ono čemu žene teže: da imaju svoj prepoznatljivi šarm, stil, duhovitost, da su dame u punom smislu te riječi. Danijela smatra da je predrasuda prema ženama u ovom poslu bilo i bit će, ali da su većinu tih predrasuda ona i njene sestre uspjele razbiti i to ne riječima nego djelima.
– Onog momenta kada ti proizvedeš, primjerice, „rogu“ papriku kojoj nema konkurencije sve predrasude padaju u vodu. Kada nešto dovedeš do savršenstva, onda te niko ne može potcjenjivati zato što si žena. Tada dobiješ upravo suprotnu reakciju, taj proizvod se još više cijeni zato što su ga proizvele žene. Istina je da živimo u sredini gdje su predrasude svih tipova prisutne. Vjerovatno je bilo onih koji su mislili da ne možemo ili ne znamo. Ali, eto pokazali smo da možemo. A sa šarmom, stilom i duhovnošću se rodiš ili ne.
To nije nešto što uvjetuje posao koji radiš. Eto, ja volim katkad da pišem. Fizički rad na imanju me neće spriječiti da se umjetnički izrazim. Baš naprotiv. Ja sam takva da ću smisao života tražiti u voćki, u zemlji, u razlivenom džemu i kroz to ću tražiti svrhu života i postojanja, kaže naša sagovornica.
Zanimljivo je i gotovo fascinantno da tri od ove četiri vrijedne žene (Danijela je djevojka) istovremeno s obavezama na gazdinstvu stižu ispuniti i sve obaveze koje im daje uloga majki.
– O majčinstvu ja ne mogu govoriti. Mogu samo reći da nama nije nedostajalo majčinske ljubavi. Mojim sestrama majčinska uloga odlično odgovara. Uče i odgajaju svoju djecu baš na način na koji su nas naši roditelji odgajali. Ja sam samo tetka, a tetke i nemaju baš neke stroge odgojne metode. Ja sam više prijatelj i podrška. Tetka je ta koja ih beskrajno voli i nastoji zaštititi. Ponosna sam na tu djecu. Na našega Bornu koji uspješno privodi kraju prvu godinu Agromediteranskog fakulteta, dalje na moju Niku, na Matu, Luku i Ivana, koji već pokazuju da vole i žele raditi. Koliko smo uspješne u svemu navedenome, ne znam, ali se trudimo biti sve ono što bi jedna žena i trebala da bude – ističe Danijela.
Biti djevojka sa sela u bremenitim vremenima, kad više nema granice između čvrste klasifikacije po mjestu rođenja i življenja i po stilu života, jeste nešto što se na balkanskim prostorima posmatra retrospektivom konzervativnih stavova. U slučaju naše sagovornice i njenih sestara, one ne samo da nemaju potrebu bježati od toga nego s ponosom ističu i porijeklo i selo stavljaju u prvi plan.
Ponosne na svoje porijeklo
– Nikada nisam imala potrebu da bježim od svog porijekla, mjesta stanovanja ili od sebe same. Kada bih imala taj kompleks, time bih izdala sve ono što jesam. Tada ne bi bilo mjesta za ponos prema ocu, prema onome što radimo i načinu na koji živimo. Uvijek sam baš s ponosom isticala svoje porijeklo i svoje selo. Sjećam se da sam jedne prilike sjedila u društvu ljudi koje sam tek upoznala. Dečki su bili iz Makarske, a cure sa sela. Silno su se htjele dopasti, prodajući priču kako su gradske cure. A ja k’o ja, krenem pričati o tome kako je moj tata zasadio nasad jagoda te godine. I tada su „gradske cure“ skapirale da su jagode zanimljivije od trotoara. Silno su se htjele ispraviti pričom o selu i onome šta njihovi očevi rade. Malo je reći da je ispala mučna scena. Bježiš od onoga što jesi, od oca, lažeš, ali koga lažeš nego samoga sebe. Koja je svrha toga? To mi nikada nije bilo jasno.
U današnje vrijeme selo više nije tipično selo. Selo ima sve pogodnosti kao i grad. Samo na neki mirniji način. Zar nije lijepo živjeti svoj mir baš tu na selu, a grad ti je udaljen svega nekoliko kilometara. Zar moramo da budemo isti, ili moramo da radimo tipično muške ili tipično ženske poslove. Zašto ne možemo biti to što jesmo i moramo li se baš prilagođavati da bismo se svidjeli nekome. Zar nije jednostavnije biti poseban i biti svoj – poručuje Danijela.
A u gradu, vjerovatno i njihovom, jer odlike malih sredina su takve, sve će oprostiti osim uspjeha, dok u velikom gradu ste dio divne priče o ženama s lijepim gestama i manirima. U čemu je štos?
– Istina je da male sredine opraštaju sve osim uspjeha. Nekako kao da ponižavanjem drugoga uzdižeš sebe. To se kod nas kaže: „Ma ‘ta će oni“. Tu se opet moram vratiti na moga oca. Svojim primjerom je djelovao na mene i na moje poglede na život. Moj tata je prvi na ovim terenima došao na ideju da zasadi nasad trešnje, i to nove sorte, italijanske sadnice. Imao je priliku da kaže: „Ma ‘ta će oni“ i da bude glavna faca. Ali, nije tako postupio, nesebično je dijelio savjete svim zainteresiranim.
Nesebično je dijelio kaleme novih sorti, a zašto je to radio, pa zato što je jako dobro znao da se treba i mora raditi za opće dobro. Danas su takvi ljudi rijetkost. Danas većina gleda samo na sebe. A samo rijetki shvaćaju da moramo raditi na sveopćem dobru. Samo nam tako može biti svima dobro. Omalovažavajući drugoga ne uzdižete sebe. Bar ne u mom svijetu.
I za kraj ove priče ostavili smo prostor da riješimo jednu dilemu: Kako je moguće da djevojka istovremeno izgleda atraktivno i IN, a proizvede tone i tone breskvi ili jagoda, ili hiljade teglica i flaša džema ili soka.
– Ako otkrijem tajnu, sve gradske cure će pohrliti na selo, ali dobro, riskirat ću. Mi vam na selu imamo sjajne uvjete da izgledamo atraktivno. Sunce umjesto solarija, tone voća umjesto teretane. Dodaš mrvicu boje na lice, koju dobru krpicu i to je to – poručuje Danijela.
Majka Mara ustaje u četiri ujutro, liježe poslije 23 sata
Majka Mara Džakula je autoritet na imanju i njena se sluša. Zanimalo nas je i šta ona kaže, kako posao izgleda u praksi, kako tim djeluje.
– Šta ću vam reći. Ustanem ujutro u četiri sata, u kuću uđem u jedanest navečer – kaže nam, a na pitanje ima li umora, odgovara:
– Nema, meni je sve super, samo mi je kratak dan.
Među ove četiri žene u svakom trenutku zna se ko šta treba odraditi. Dogovorom je odlučeno da će Danijela biti naša glavna sagovornica u ovoj priči, ali smo zamolili i njenu sestru Daliborku – Dadu da nam kaže je li njoj naporno.
– Jako brzo se regenerišem i sav umor mi skine jedna kafa, a i sretna sam čim se sjetim da ću potrošiti sve suvišne kalorije – govori Daliborka.
Treća sestra Ivona nije bila s nama prilikom posjete imanju, jer je u poodmakloj trudnoći.
Sadržaj koji vas još zanima:
- Matična mliječ -Dostava na kućnu adresu!
