Kako popraviti ekonomsku situaciju države imajući u vidu zaštitu okoliša?
Prije svega potrebno je promijeniti svijest ljudi! Posebno generacija koje dolaze.
Posljedice erozionog procesa upravo utiču na izazivanje poplava kao i uništavanja poljoprivrede u cijelosti.
Problem današnjice jeste i migracija mladih iz ruralnih područja, čime ogromne količine zemljišta ostaju u posjedu ljudi veće starosne dobi. Posebno je teško kada manjka i finansijska potpora jer su za ozbiljnu poljoprivrednu proizvodnju potrebna ogromna ulaganja.
Ovaj problem nije prisutan samo kod nas. Na prostoru EU postoji mnogo ruralnih područja koje karakterizira prirodno bogatstvo i značajna baza kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta, međutim taj isti prostor nema mladih ljudi kao i dovoljnu materijalnu bazu. Na osnovu takvog problema, zarad „preživljivanja“ ljudi kroz različite subvencije uzimaju novac od EU te svake godine vrše obradu zemljišta ali bez namjere da se ono koristi u poljoprivrednoj proizvodnji. Samim tim, takva „gola“ zemljišta su meta erozije, čime se produktivnost, koja je već dovedena u pitanje, znatno pogoršava. Takvih primjera ima mnogo, nažalost.
Kao jedan od problema i u našoj državi jeste davanje podsticaja bez kontrole istog, a kako bi se uvidjelo da li priložena sredstva bivaju iskorištena u pravu svrhu. S tom namjerom, ljudi npr. obrade zemljište i zasiju krompir, u koji više nikad ne uđu, a novac od podsticaja uzmu. Niska cijena ovih proizvoda, kao rezultat loše politike uvoza, smanjuje rentabilnost njihove proizvodnje i poljoprivrednicima se ne isplati završiti proizvodnju. U takvim uslovima često neznanjem, dodatno se stimuliše erozioni uticaj te se i štete samim tim povećavaju.
Posebno naglašavam potrebu podizanja svijesti još u osnovnoj školi u vidu prakse. Pored razgovora o datim globalnim problemima, potrebno je praksom promijeniti svijest mladih ljudi i ukazati na važnost njihovog djelovanja.
Da li se fokusirati na što veću proizvodnju po jedinici površine primjenom najmodernijih tehnologija, ili se fokusirati za alternativnu poljoprivrednu proizvodnju koja podrazumijeva i određeni nivo očuvanja okoliša?
Upravo intenzivnim korištenjem zemljišta, pridodajući tome upotrebu hemikalija, pogoršavamo plodnost zemljišta, stvaramo nepovoljnu sredinu za mikrobiološku aktivnost flore i faune, uništavajući i insekte poput pčela koje su zaslužne za razmnožavanje biljaka i samim tim doprinose proizvodnji hrane.
Maksimalno se iskorištava sposobnost zemljišta kako bi se postigao kvantitet, dok sigurnost hrane i njena nutritivna vrijednost se smanjuju, odnosno: „ Ako uzgajamo hranu ekološki sa domaćim sredstvima, više hrane će ostati unutar poljoprivrednog domaćinstva i bit će manje pothranjenosti među djecom u ruralnim sredinama. Ako hranu uzgajamo hemijski, sa kupljenim sjemenkama i skupim hemikalijama, manje hrane će ostati ruralnim proizvođačima, a više će je otići kao roba, ostavljajući ruralna područja u gladi.“ (Shiva, V. 2012)
Samim tim, da bi se postigla veća proizvodnja po jedinici površine, potrebno je koristiti hemikalije i skupa sjemena, a što male proizvođače često vodi u dugove. Upravo zbog tih negativnosti, kao rješenje se preporučuje bioraznolika organska poljoprivreda. Time se potiče korištenje alternativnih načina u suzbijanju korova, bolesti i štetnih insekata, bez štetnog uticaja na osobine zemljišta, ne smanjuje se njegova produktivnost i mikrobiološka aktivnost čime se postiže i bolja nutritivna vrijednost proizvoda, odnosno sigurnost.
Možemo potencirati intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju određeni niz godina, međutim kad pogoršamo kompletan profil zemljišta, ili erozijom izgubimo plodni, teško ćemo bilo kakvim mjerama povratiti njegovu prvobitnu sposobnost i produktivnost.
Zatravnjivanjem voćnjaka u međurednom prostoru predstavlja jednu od konzervacijskih mjera u cilju zaštite od erozije, a još pored toga omogućavamo povoljan mikro ekosistem za pčelu, mjesto njene paše. Košenjem zatravnjene površine, pčele smo lišili hrane, a tretiranjem insekticidom ugrozili njihovu egzistenciju što se može nepovoljno odraziti i na čovjeka. Pčela ima pravo na hranu i povoljno stanište kako bi ispunila svoj maksimum. Priroda je nama na čuvanju no to ne znači da je samo za nas i naše potrebe, čime ističemo sebičnost.
Ono što sam povezala sa intenzivnim korištenjem poljoprivrednog zemljišta jesu goveda, u ovom pogledu krave, koje se tretiraju kao mašine za proizvodnju mlijeka. Njena mogućnost je dati određeni broj litara kroz duži vremenski period, no mi iz nje izvučemo maksimum i samim tim njena produktivnost ne traje koliko je to prirodom definisano. Na taj način one postaju „mašine“ za proizvodnju mlijeka, iscrpljujući ove životinje u potpunosti. Isto to radimo i sa zemljištem.
Kako bi očuvali biodiverzitet, moramo se usmjeriti za alternativni način, potičući biodiverzitet ekosistema jer svaki element tog sistema je bitan i njega čini jedinstvenim.
Naš cilj ne treba biti jedan, vezan za naš lični interes, već usmjeren na zadovoljavanje više elemenata.
Tekst: Amina Džanko - Poljoprivredno-prehrambeni fakultet
Izvor: Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Sarajevo
