Šta je po vama bolje za budućnost BiH poljoprivrede. Fokusirati se na što veću proizvodnju po jedinici površine primjenom najmodernijih tehnologija ili se opredijeliti za razvoj alternativne poljoprivredne proizvodnje koja podrazumijeva i određeni nivo očuvanja okoliša?
Započet ću ovu priču zanimljivim člankom iz Aljazeere gdje kažu da je industrijalizacija poljoprivrede „recept za glad“. Evidentno je da je industrijalizacija poljoprivrede uzrokovala ozbiljne socijalne i ekološke krize. Ukoliko nam je cilj osiguranje opskrbe zdrave hrane, onda bismo se trebali okrenuti agroekološkim i održivim sistemima proizvodnje hrane koji rade s prirodom, a ne protiv nje. Svaka priča ima svoje dobre i loše strane.
U tom pogledu, industrijalizacija nam uz primjenu modernih tehnologija omogućava povećanje proizvodnje po jedinici površine kao i povećanje profita, međutim takav pristup za sobom vuče i čitav niz nedostataka.
Žao mi je što se ti nedostaci danas smatraju opravdanim u cilju zadovoljenja većine, odnosno principa „cilj opravdava sredstvo“ (Machiavelli). Šta ako nam nisu samo sredstva pogrešna, nego i cilj? Smatram da najveći problem leži u onima koji kreiraju politike i donose odluke.
Ono čega nedostaje u našoj poljoprivredi jeste stavljanje fokusa na učinak prehrambenog sistema i njegovu vrijednost. Sistem sigurnosti hrane zasnovan je na javnom sistemu distribucije koji se ne bavi ishranom i kvalitetom hrane, a prehrambeni programi odvojeni su od poljoprivrede i sigurnosti hrane. U ovom smislu, fokus je da imamo što više proizvoda, a kakav je on - to nije toliko bitno. Cilj poljoprivredne politike ne bi trebao biti povećanje prodaje skupog sjemena i skupih hemikalija, kao ni stvaranje pothranjenosti na tržištu.
Kako navode u Aljezeeri hemikalizacija poljoprivrede i hrane su recepti za osiromašivanje naše ishrane hranjivim sastojcima. Oni ne mogu riješiti problem gladi i pothranjenosti.
S obzirom da se svaki problem treba riješiti u korijenu, problem u poljoprivredi treba riješiti počevši sa tlom. Tlo je temelj! Puno se govori o klimatskim promjenama, eroziji, posljedicama erozije, konzervaciji tla i vode, kao i o svemu što trebamo učiniti da bi naša proizvodnja bila uspješna i održiva, a onda dođemo do činjenice da neki ljudi pod uspjehom smatraju samo količinu. Da, potrebno je da idemo u skladu sa okuženjem, međutim to treba da podrazumijeva iskorištavanje svih prednosti današnjice kako bi se povećao kvalitet poljoprivrednih proizvoda, a ne samo njihova količina.
Kvalitet je subjektivan i relativan pojam, ali on u svakom pogledu treba da predstavlja balans. Što znači da će svega biti potaman, da će biti zadovoljene sve strane (pri ovome mislimo i na proizvođača i na potrošača), i upravo iz ovog razloga je ga tako teško postići. Ukoliko se fokusiramo na industrijalizaciju poljoprivrede mi ćemo konstantno morati da se izdvajamo sa svojim kvalitetom, jer sa tehnologijom nam je sve omogućeno, naše je samo da zamislimo.
Kvalitet se krije u onome „koliko mogu da zamislim?“. Ne možemo postići kvalitet kopirajući tuđe kreacije, zato što je to njihov kvalitet, ne naš. Naše je ono što mi stvorimo. Zato smatram da je u ovom slučaju bolje da se fokusiramo na neku alternativnu proizvodnju koja će podrazumijevati i određeni nivo očuvanja okoliša.
Nažalost, ljudi danas crpe prirodne resurse i uzimaju od prirode više nego što joj daju.
Mislim da smo negdje na razmeđu svakodnevnice i potrebe za ekonomskim napretkom (koji je važan, ali nije jedini važan) zaboravili koliko mi ovisimo od prirode, ali i ona od nas. Zaboravili smo da je sve što koristimo iz prirode živo, isto kao i mi. Tako smo nastavili da ubijamo život oko sebe da bi sačuvali ovaj u nama.
Tek kada shvatimo koliko priroda i mi ovisimo jedno od drugog, tek tada ćemo shvatiti koliko ovim nepromišljenim postupcima uništavamo svaki život na zemlji. Mislim da je rješenje u balansu između korištenja resursa kojima raspolažemo i znanja koje će nam osigurati dugotrajni kvalitet.
Smatram da je bolje da imamo malo, ali malo koje je kvalitetno, nego da imamo mnogo, ali bez kvaliteta. Jer, kao što je William Edwards Deming rekao:
„Nije dovoljno raditi najbolje. Morate znati šta radite.”.
Tekst: Nedžada Zahirović - Poljoprivredno-prehrambeni fakultet
Izvor: Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Sarajevo
